Lebdite sa ljudima iz čamca: Fotografije otkrivaju šokantnu stvarnost o Rohinjama

Slike bangladeškog fotografa Saifula Huka Omija objašnjavaju krizu Rohinja u Mjanmaru na način na koji to ne čini politika.

Beba u izbegličkom domu u Kuala Lumpuru, Malezija. (Izvor: Saiful Huk Omi)Beba u izbegličkom domu u Kuala Lumpuru, Malezija. (Izvor: Saiful Huk Omi)

Jedna od najuznemirujućih fotografija koje je napravio Saiful Huk Omi je beba. Držana u mreži, kao riba, koja visi sa udice visoko iznad kreveta. Na krevetu su platneni snopovi gurnuti do njegovih ivica, pojas se provlači kroz sredinu i, na prvi pogled neprimetno, revolver počiva na jastuku. Beba se prevrnula na stomak, lice mu je pritisnuto na mrežu; on zavija. Ovo je dete Rohindža, rođeno u Maleziji, i ilegalni imigrant poput njegovih roditelja. Kada roditelji idu na posao, deca se drže u ovim ljuljaškama radi bezbednosti, kaže Omi.



Čini se da je njegova slika zore osvežavajući kontrast. Iza oblaka i nad raščupanom zemljom izlazi sunce sa obećanjem novog dana. Čovek stoji u obliku siluete na horizontu, pokazujući daleko. Omijeve slike otkrivaju svoja značenja u obrocima, a gledalac koji na nekoliko trenutaka bulji u ovaj prelepi pejzaž smatra da postaje tamniji. Pogled privlače prevrnuti i zapušteni čamci u prvom planu i gusti crni oblaci koji se nadvijaju nad okvirom. Čini se da je priroda provukla tlo. Fotografija sada izaziva usamljenost i strah. Čovek u centru je izbeglica Rohinja iz kampa u Koks Bazaru u Bangladešu; on pokazuje ka svom domu na drugoj strani reke Naf, koja deli Burmu i Bangladeš. Tokom snimanja, rekao je Omi: Odmah preko reke Naf je moj dom. To je dve milje, ali za mene, izbeglicu bez pasoša, to je kao dva miliona milja. Moja majka je tamo. Kako se osećate kada znate da je vaša majka 30 minuta udaljena od mesta gde stojite i da više nikada nećete moći da je vidite?



Muškarac pokazuje svoju kuću preko reke Naf u Noapari, Bangladeš. (Izvor: Saiful Huk Omi)Muškarac pokazuje svoju kuću preko reke Naf u Noapari, Bangladeš. (Izvor: Saiful Huk Omi)

Omijeve fotografije otkrivaju šokantnu stvarnost o Rohinjama. Jedna od najprogonjenijih etničkih grupa na svetu, prema Ujedinjenim nacijama, Rohinja tvrde da potiču od arapskih trgovaca. Oni su deo Burme — uglavnom države Rakhine — više od 100 godina, ali im je Zakon o državljanstvu iz 1982. oduzeo državljanstvo, čineći ih ilegalnim u svojoj domovini.



браон паук са пругом на леђима

Otkako je Burma započela svoju tranziciju ka demokratiji 2011. godine, nakon decenija pod huntom, sektaško nasilje između Rohinja, muslimanske manjine, i dominantnih budista u zemlji poprimilo je razmjere genocida. Hiljade Rohinja beže u Indoneziju, Bangladeš, Tajland i Maleziju — preferirajući neprijateljstvo u zemljama koje ne žele da ih nasilnu smrt kod kuće — na trošnim čamcima koje voze trgovci ljudima. Poznati su kao ljudi iz čamaca Azije, ali za razliku od svojih sirijskih kolega koji plove u Evropu, Rohinja su malo poznati svetu.

(Izvor: Saiful Huk Omi)(Izvor: Saiful Huk Omi)

Omi, 35, iz Dake, koji sebe naziva foto-aktivistom, a ne fotografom, bori se protiv globalnog neznanja o Rohinjama tako što dokumentuje zajednicu na slikama koje su dobro istražene i estetski privlačne. Snimao je za međunarodne medije, izlagao svoje slike u galerijama u Zimbabveu, Rusiji, Japanu i Bangladešu i govorio na forumima širom sveta — bio je deo Žene u svetu u Delhiju, međunarodnog samita o feminizmu u današnjem svetu. Sledeće godine će objaviti dve knjige o Rohindžama, kao i izlagati u Indiji.



Godine 2009. pozvao ga je član Visoke komisije Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR) da poseti kamp Rohingja u Kutupalongu, blizu Koks Bazara, ribarskog lučkog grada u Bangladešu, gde je 32.000 izbeglica živelo u strašnim uslovima. U početku je to bila usputna poseta i proveo sam 10-15 dana razgovarajući sa ljudima i slušajući ih, kaže on. Njihovi narativi su bili o prijateljima i porodici koji su ubijeni ili ostavljeni u Burmi i o silovanjima, ubistvima i pljački koji su bili deo državnih pogroma da ih se zbriše. To je pokrenulo lično sećanje, rekao je. Deo Omijeve porodice živeo je kao izbeglice u Indiji tokom rata u Bangladešu 1971. Polovinu članova njegove porodice poklala je zajednica Bihari i Pakistana tokom rata 1971. godine u Čitagongu, kaže on. Rođen je 1980. godine u domaćinstvu sa ožiljcima.



лишће бреста
Devojka skače u izbegličkom kampu u Kutupalongu, blizu Koks Bazara. (Izvor: Saiful Huk Omi)Devojka skače u izbegličkom kampu u Kutupalongu, blizu Koks Bazara. (Izvor: Saiful Huk Omi)

Omi je snimao neovlašćene kampove Rohingja u Bangladešu tokom monsuna i ispunio okvir kolibama napravljenim od vreća, štapova i slame i zemljanim putem koji se rastvara u kišnici. U Maleziji, 12-godišnjakinja drži fotografije dve devojčice koje je njena majka morala da ostavi u Burmi.

стубасто зимзелено дрвеће за мале баште

Na drugoj fotografiji, muškarac leži nag na prostirci sa licem izvan kadra i rukom pokrivajući prepone. Plastične cevi su vezane oko struka kao gajtan i pričvršćene za kesu za odvodnjavanje. On je radnik Rohindža koji je doživeo nesreću i sada mu je potrebna operacija urinarnog trakta - ali njegovom 12-godišnjem sinu je dijagnostikovan rak krvi i ima novca za lečenje samo jednog od njih. Kada se fotograf bavi problemom tokom određenog vremenskog perioda, on običan rad podiže na drugačiji nivo. Prva stvar na Omijevim fotografijama je koliko su njegovi subjekti prijatni sa njim. Oni su mu otvorili svoje domove i rane. Ovo je ogromna stvar jer je potreban ogroman rad da bi fotograf uspostavio taj nivo poverenja sa izbeglicama, kaže Poulomi Basu, pripovedač-fotograf sa mentorskim programom VII foto agencije.



(Izvor: Saiful Huk Omi)(Izvor: Saiful Huk Omi)

Omi nikada nije želeo da bude fotograf. Studirao sam telekomunikacije na Univerzitetu u Daki, ali snovi o srećnoj porodici i poslu od 9 do 5 bili su premali za mene. Želeo sam da studiram filmsko stvaralaštvo na FTII, Puna, ali kada sam uzeo kameru, shvatio sam da više nikome ne odgovaram, kaže on. Trenirao je u Pathshala u Daki, pod vođama kao što je Shahidul Alam. Njegov prvi projekat bio je Heroji nikad ne umiru, u kojem je pratio žrtve političkog nasilja u Bangladešu između 1989. i 2005. Policija ga je napala (kao i kada je bio levičarski studentski aktivista na koledžu), bio je zatvoren, njegova knjiga od isto ime (objavljeno 2006.) je zabranjeno i njegove fotografije nikada nisu bile izložene u Bangladešu. Život u brodogradilištu za razbijanje brodova dokumentuje radno mesto u Čitagongu koje je u poslednjih 20 godina ubilo 400 i teško povredilo 6.000. Od 2009. godine, Omi prati priču o Rohinjama kroz Burmu, Bangladeš, Maleziju i UK (gde zajednica Rohingja živi u Bradfordu) i planira da snimi zajednicu u Indiji sledeće godine.



(Izvor: Saiful Huk Omi)(Izvor: Saiful Huk Omi)

Mogu da nastavim da pričam o svojim iskustvima u kampu Rohingja, ali želim da počnem sa ljubavnom pričom, rekao je on na samitu Žena u svetu. Fotografisao sam u Kuala Lampuru, idući od jedne kuće do druge, i završio sa ovim srećnim parom. Kao svaki fotograf koji se bavi ljudskim pravima, mi fotografišemo stvari koje su neprijatne. Zbog sebe sam, pošto sam sve vreme bio tužan, počeo sam da pričam sa parom i da ih fotografišem, dodao je. Počeli su da pričaju. Čovek mi je rekao da je poznavao ovu devojku kada je bio u Burmi. Prvo je otišao u Maleziju i čekao da mu se devojka pridruži. Dok je momak stigao u Maleziju, znao je vrlo dobro kako je to putovanje. Ja sam tajno snimao čamce trgovaca ljudima koji su imali kaveze u koje su žene odvođene i silovane nedeljama. U jednom trenutku, ovaj par je morao da odluči da li želi da bude dovoljno zajedno da rizikuju da ona bude silovana, kaže Omi. Priča koja je započela fotografijama para koji sede zajedno i idu u bioskop proganjaće ga do kraja života.

(Izvor: Saiful Huk Omi)(Izvor: Saiful Huk Omi)

Omi, dobitnik brojnih nagrada, All Roads National Geographic Award, kao i granta za nove fotografe Instituta za otvoreno društvo, priseća se jutra 2012. kada je fotografisao u Koks Bazaru. Bio sam na obali kada je obezbeđenje pronašlo 139 ljudi, koji su preko noći pokušali da uđu u Bangladeš iz Burme na pokvarenim čamcima. Želeli su zaštitu i azil, ali je zemlja odlučila da zatvori svoje granice, kaže Omi. Vlada je naredila da se Rohinja vrate nazad, bilo u ruke ljudi koji su ih proganjali ili u more. Kada je ovo saopštenje objavljeno, ljudi koji su čekali na pristaništu počeli su da plaču. Počeo sam da fotografišem i snimam ljude koji bi bili masovno pogubljeni za nekoliko sati, kaže Omi. U obračunu koji je usledio, poginule su 132 od 139 ljudi. Oni su gurnuti nazad u more iako je vlada znala da će verovatno svi poginuti. To je snimljeno i pustićemo ga sledeće godine. Nadajmo se da će svet videti, kaže Omi.