Deca nisu u redu

Šta tinejdžere u Indiji, u različitim socio-ekonomskim grupama, dovodi do anksioznosti i depresije?

zdravlje dece, dečija zdravstvena nega, dečiji adhd, indijska dečija zavisnost, zavisnost od interneta, mentalni poremećaji dece, mentalni poremećaji dece u Indiji, vesti o zdravlju, vesti o načinu životaOd slomljenog srca do pritiska vršnjaka, mnogi faktori kulminiraju u anksioznosti za tinejdžere

Svaki dan je bila borba da se kloni interneta, da prestanem da razmišljam o njoj - ili da razmislim o tome da se sve to okonča. Od tri najbolja učenika u svojoj školi u južnom Delhiju u X I razredu, jedva je uspeo sa 50 odsto u svom prvom terminu u XI razredu. Podbacio je fiziku, njegov omiljeni predmet do pre godinu dana. Nisam mogao da se koncentrišem ni na šta. Sve je izgledalo besmisleno. Bio sam tužan za roditelje, bilo mi je kao da ubijam njihove nade i težnje...ali da me nije htela, ne bih se mogao naterati ni na šta, kaže.



Sviđala mu se otkako su postali drugovi u razredu VI, pre pet godina. Igrala je košarku, bila je dobar govornik i imala je svilenkastu kosu, kaže on. Bio je debeljuškasto dete, koje je volelo grafičke romane, matematiku i nauku. Ukratko, ja sam rođeni štreber. Znao sam da je van moje lige, kaže on.



колико често заливам кактус

Naredne dve godine je negovao svoju simpatiju. Počeo je da pokušava da smrša. Njegovi roditelji su bili iznenađeni kada je počeo da se budi u 5 ujutru da bi trčao pre škole. Odustao je od hamburgera u kojima je uživao. Proveo je dosta vremena na internetu, praveći cool profil na društvenim mrežama. Počeo sam da slušam muziku koju je ona volela, pokušao sam da unapredim svoj javni nastup kako bih imao zajedničke interese sa njom. Prestao sam da čitam stripove i počeo sam da čitam o indijskoj istoriji jer mi je rekla da želi da bude istoričar...sve što sam radio bilo je za nju, kaže on. Gleda u pod kada ona govori, izbegavajući majčin pogled.



U klasi X počela je da izlazi sa jednim od starijih dečaka. Bio je slomljen. Ali njegovi akademci tada nisu stradali. Kaže da je mislio da će ga, ako bude dobro prošao, više primetiti, možda čak i konsultovati ga za svoje studije. U XI razredu se preselila u drugu školu. Tada je počeo da je prati na društvenim mrežama. On je komentarisao svaku sliku, prvi joj je poželeo rođendan i godišnjicu roditelja. Pre otprilike šest meseci, kada više nije mogao da izdrži, poslao joj je poruku, izjavljujući da voli godine. Nazvala me psihopatom, i nakazom, kaže, i dalje gledajući u pod.

Tada je uzeo alkohol, a zatim počeo da puši. Svaki dan buđenje je bio zadatak. Mrzeo je susrete sa ljudima. Hteo sam da budem sam. I sam shvatim stvari. Ali ja sam u XI razredu… Morao sam da radim na svojim ocenama. Morao sam da učim, kaže. Počeo je da se udaljava od stanice školskog autobusa. Prvi put kada sam to uradio, bio sam uplašen. Onda sam se navikao. Nekih dana bih otišao da pijem. Ili idi u kafić i čitaj, kaže. Vikendom bi ležao u krevetu do popodneva. Mrzeo sam svetlost. Hteo sam da spavam i spavam, kaže.



Njegovi roditelji su shvatili da nešto nije u redu kada su se čuli sa njegovom učiteljicom pre oko osam meseci. Dve nedelje nije išao u školu. Ali svaki dan bi odlazio od kuće u školu. Kada sam ga pitao, počeo je da plače. Bila sam šokirana... Jednostavno nisam znala kako da se nosim sa ovim, kaže njegova majka, koja radi kao finansijski konsultant u privatnoj banci. Kao njen jedini sin, rekla je da zna da ga je glupo razmazila. Svi su govorili da je on takav mamin dečak, a mi smo bili tako bliski. Nikad nisam zamišljala da moj sin neće nešto podeliti sa mnom, uprkos svim stereotipima adolescenata koje čujemo, kaže ona.



Lekari su mu dijagnostikovali depresiju, zajedno sa zloupotrebom supstanci. Poslednjih šest meseci je na lekovima i terapiji ponašanja. Takođe je pohađao kliniku za borbu protiv zavisnosti. U školi kaže da se opravdava, ali zna da su ljudi pogodili. Ja sam vaš suštinski beznadežni ljubavnik štrebera. Da imam 30 godina, ne bih dobijao psihijatrijske lekove, ali to raduje moju majku, pa šta god, kaže on slegnuvši ramenima. Kaže da je prošlo dve nedelje otkako je poslednji put pregledao njen profil. To je jedina dobra stvar. Prebolim je. Ranije sam proveravao njene ažuriranja 20-25 puta dnevno. Ко зна? Možda sam nakaza. Izrastao bih u nekog ludog uhodu, kaže, dok mu majka mrsi kosu. Заустави то. Ne moraš da me sažaljevaš, kaže oštro.

To su najbolja vremena; to je najgore vreme. Svako ko je prošao kroz adolescenciju znao bi da nije vreme ravnoteže. Od divljih hormonskih promena do otkrića seksualnog zadovoljstva i sumnje u sopstvenu vrednost, tinejdžeri su ranjivi na niz suprotstavljenih emocija. Ponekad je potreban blagi pritisak da se prevrne na tamnu stranu. Dok se Indija suočava sa krizom mentalnog zdravlja, značajan deo čine adolescenti koji pate od anksioznosti i depresije, fenomena koji preovlađuje u socio-ekonomskim slojevima.



Studija koju je objavio Indian Journal of Psychiatry 2009. godine otkrila je da je stopa mentalnih poremećaja u detinjstvu i adolescentima iznosila 12,5 odsto u starosnoj grupi od 0 do 16 godina u Bangaloru, 9,4 odsto u starosnoj grupi od 8 do 12 godina u Kerali i 6,3 odsto u uzrastu od 4-11 godina u Čandigarhu. Ukupan broj u Indiji iznosio je između 6 i 15 odsto, pokazala je ista studija. Lancet studija o mentalnom zdravlju adolescenata širom sveta iz 2007. kaže: Većina mentalnih poremećaja počinje u mladosti (12–24 godine), iako se često prvi put otkrivaju kasnije u životu. Loše mentalno zdravlje je snažno povezano sa drugim zdravstvenim i razvojnim problemima mladih ljudi, posebno nižim obrazovnim postignućima, zloupotrebom supstanci, nasiljem i lošim reproduktivnim i seksualnim zdravljem.



U najvećoj državnoj bolnici u Maharaštri, bolnici JJ u Mumbaju, najmanje jedan tinejdžer se svakodnevno dovodi na lečenje depresije. Prema rečima Sagara Mundade, psihijatra u bolnici, razlozi za depresiju su različiti. U grupama sa srednjim i višim prihodima, vidimo mnogo slučajeva tinejdžera koji su uznemireni raskidima ili pritiskom vršnjaka, kaže on. Tinejdžeri iz radničkih porodica iscrpljeni su finansijskom nestabilnošću.

Tokom protekle decenije, odeljenja za psihijatriju u najmanje tri vladine i skoro svim privatnim bolnicama u Delhiju vodila su nedeljne klinike za decu i adolescente. Dr Rajesh Sagar, profesor psihijatrije na AIIMS-u, koji je specijalizovan za adolescentnu psihijatriju, kaže da problemi sa imidžom tela pokreću većinu simptoma besa i agresije kod tinejdžera koji dolaze u njegovu ambulantu (OPD).



Dok su deca koja se vraćaju iz škole u prazne kuće ili nemaju dovoljno ljudi za komunikaciju trajna karakteristika modernog urbanog života, internet je uveo još jednu varijablu u ovu prepunu jednačinu. Sa njim se promenio čitav milje života adolescenata. Tinejdžeri žele da izgrade sliku o sebi na društvenim mrežama u skladu sa trendovima, a kada se taj identitet sukobi sa njihovom stvarnom ličnošću, dolazi do mnogo psiholoških sukoba, kaže dr Samir Malhotra, šef psihijatrije u Maks grupi bolnica u Delhiju.



Ne radi se samo o tome da deca rastu bez podrške šire porodice, već da su im životi postali previše složeni. Zabrinuti roditelji 15-godišnjeg samohranog deteta u južnom Mumbaju doveli su ga u bolnicu Džej Džej u novembru 2015, nakon što je njegov akademski uspeh pao sa preko 95 odsto na manje od 65 odsto. Ućutao je, noćne more su ga držale budnim noću. Prestao je da se igra ili druži i isključio je roditelje.

Trebale su dve sesije da terapeuti shvate da ga maltretira stariji. Bio je osetljivo dete i ćutke je upijao pretnje. Nije imao braće i sestara i nekoliko prijatelja koji bi podelili svoje nevolje. Prema rečima njegovih roditelja, ruke bi mu drhtale i jako bi se znojio, a plašio bi se da bi ga nasilnik mogao fizički povrediti. Petnaestogodišnjak je imao poremećaj ličnosti Cluster-C, što je značilo da mu je potrebna stalna nega svojih zaposlenih roditelja i zavisi od njih u podršci. U njihovom odsustvu, strah i anksioznost doveli su do depresije. Bilo je potrebno četiri meseca da podigne njegovo samopouzdanje. Obavešteni su i roditelji nasilnika.



Dr Azhar Hakim, psihoterapeut iz južnog Mumbaja koji ima značajan deo tinejdžerskih pacijenata, veruje da je ono što znamo o adolescentskoj depresiji samo vrh ledenog brega. On ukazuje na paradoks da iako su roditelji popustljiviji, popustljiviji i osetljiviji prema svom potomstvu, to nije sprečilo njihovu decu da se osećaju sve nevoljenije. Današnja deca odrastaju u znatno drugačijem kulturnom miljeu gde su izložena načinu života koji su im odredili aspirativni roditelji, gde na kraju budu zauzetiji od generalnog direktora. Poruka koja im se šalje je: „Pogledajte šta smo sve uradili za vas, vidite izbore i mogućnosti koje imate koje nikada nismo uradili.“ To samo povećava pritisak na decu da ispune očekivanja svojih roditelja, kaže Hakim.



Dipali Raskar, savetnik u školi Dastur u Puneu, kaže da svake nedelje naiđe na skoro dva ili tri učenika za koje se čini da idu ka depresiji. Simptomi na koje pazimo su iznenadna odvojenost od prijatelja i porodice, pad ocena, pad u unosu hrane, teškoće sa spavanjem i samopovređivanje, između ostalog, kaže ona. Ona veruje da su deca primorana da se vrate na sebe kada nisu uvek emocionalno opremljena. Mnogi učenici nose ključeve od kuće od škole jer im oba roditelja rade. Kada dete stigne kući, ono je sasvim samo. Ručaju sami, a onda idu na školarinu ili druge časove. Potpuno su sami, ne može svako dete da se nosi sa tim, kaže ona.

Za roditelje, suočavanje sa depresijom podrazumeva odučavanje mnogih stvari o roditeljstvu. Bio je to težak put za majku 13-godišnjaka, koji je učenik VII razreda javne škole u Delhiju. Svake srede ona bira ćerku iz škole i vozi 15 km od juga ka istoku Delhija. Škola zna da je voze na časove Bharatnatyam, ali poslednjih šest meseci dolazila je da se sastane sa svojim doktorom. Odveo bih je u bolnicu odmah iza moje kuće, tamo poznajem višeg konsultanta, ali naše komšije i prijatelji bi mogli da saznaju za njenu bolest. Ona je tako mlada, moram da je zaštitim, kaže žena, direktor marketinga iz Gurgaona.

Tinejdžer se leči od anoreksije nervoze, anksioznosti i agresije. Počelo je prošle godine, pozivom iz škole. Ona se onesvestila tokom sednice skupštine. Uradili smo seriju testova i otkrili da su svi njeni krvni pokazatelji bili loši. Nije imala menstruaciju mesec dana. Prerano je smršala previše, kaže njena majka. Smršala je sa 65 kg na 50 kg za dva meseca. Roditelji su je grdili i insistirali da redovno obeduje. Njena majka je prestala da joj dozvoljava da večera u svojoj sobi, kada sam joj rekao da jede ispred mene, počela je da plače. Pojela bi jedan roti, a zatim nestala u kupatilu, priseća se njena majka. Svaki put bi se prisilila da povrati ono što je jela. Kada su njeni roditelji spavali, ona bi se vagala kako bi se uverila da nije dobila ništa od svojih lažnih obroka, kako ih sada opisuje.

Morala je da bude hospitalizovana mesec dana kasnije, kada je imala 45 kg. To je bilo pre šest meseci. Sada nedeljne OPD sesije podrazumevaju da se ona i njena majka smenjuju sa doktorom po oko 15 minuta, a zatim zajedničku sesiju od 5-10 minuta. Njene ocene se popravljaju. Ona i dalje ima samo 53 kg i posebno se bavi svojim režimom vežbanja. Uvek sam razmišljao o hrani. Video sam ljude na ulicama i pitao se šta su jeli da bi ostali mršavi ili debeli. Bila sam ljuta na sebe, na svoju majku što je debela, kaže ona. Njena majka je šokirana. Nikad mi ovo nisi rekao, kaže ona. Svaki dan je bio otkriće o njenoj ćerki, kaže ona.

*****

Lenji stereotip o tome da je mentalna bolest problem siromašnog malog bogatog deteta je iskrivljenje stvarnosti. Doktori kažu da je svest o psihijatrijskim bolestima tinejdžera poboljšana u društvenim i ekonomskim slojevima, ali je motivacija u siromašnim porodicama, posebno iz ruralnih područja, da traže pomoć za psihijatrijske poremećaje kod adolescenata, ograničena na pripremu tinejdžera za brak. Većina roditelja iz ruralnih sredina i siromašnih socioekonomskih grupa dovodi adolescente, posebno devojčice, psihijatru samo kada njihov brak postane zabrinutost. U državnim školama postoji vrlo mala podrška, a simptomi se izostaju. Čak i ako se deca suoče sa problemom, zaista nema nikome kome bi se mogli poveriti, kaže dr Deepak Kumar Srivastava, vršilac dužnosti šefa odeljenja za psihijatriju i šef klinike za adolescentnu psihijatriju na Institutu za ljudsko ponašanje i srodne nauke (IHBAS). ), jedna od retkih vladinih bolnica u Delhiju koja vodi namenske klinike za tinejdžere.

U sredu popodne u klinici za adolescente IHBAS-a, 16-godišnjak mirno sedi, zadubljen u primerak Tehelka Hindi. Učenica državne državne škole iz okruga Bagpat, UP, u VII razredu, prestala je da ide u školu pre dve godine. Njena majka je bila iznenađena. Od svojih petoro braće i sestara, uključujući tri brata, ona je bila najredovnija i ona koja nikada nije pala u predmetu. Njena učiteljica je rekla da spava na času ili da crta cveće u svesci umesto da radi matematiku. Bio sam iznenađen jer je volela matematiku. Čak i kada je imala 10 godina, znala je da sabira brojeve i pomagala mi da vodim mesečne račune za namirnice i prodaju useva, rekla je njena majka, domaćica.

Kada su je roditelji pitali o pritužbama iz škole, postala je razdražljiva. Ali nisu obraćali mnogo pažnje sve dok ona nije počela da se ponaša na isti način kod kuće. Jedne noći, jednostavno je zaboravila da napravi rotis za večeru. Otac ju je ošamario kada je saznao da nema rotisa, a ona je samo noću izašla iz kuće, priča njena majka. Vratila se kući dva sata kasnije i zaspala. Jednom je ostavila svog četvorogodišnjeg nećaka u polju, i vratila se kući sa kravama koje su izveli na ispašu. Nije se sećala gde ga je poslednji put videla. Otac se ponovo razbesneo na nju. Srećom, našli smo ga kako se igra u blizini, kaže njena majka. Tada je potpuno prestala da razgovara sa ocem.

Pre otprilike godinu dana rekla je da želi da napusti školu. Njen otac se nije bunio. Mislio sam da stari, njena majka treba da je uči kućnim poslovima, uskoro će morati da zasnuje svoju porodicu. U svakom slučaju, ona je već bila najobrazovanija devojka u našoj porodici, priča njen otac. Zadržavanje njenog doma nije pomoglo. Lenjala je i postajala razdražljiva na pomen kućnih poslova. Majka ju je odvela u IHBAS, gde joj je dijagnostikovan poremećaj pažnje i hiperaktivnost (ADHD). Prema dr Srivastavu, ADHD se lako uočava kod dece zbog simptoma kao što su hiperaktivnost i impulsivnost. Ali nepažnju, koja je najznačajniji pokazatelj ADHD-a kod adolescenata, nije tako lako identifikovati, pa je ljudima često nedostaje. Kaže da značajan broj tinejdžera traži medicinsku pomoć kada je bolest u poodmakloj fazi.

Nikad nisam mislio da ima zdravstveno stanje. Udovi su joj radili dobro, nije imala temperaturu, izgledala je sasvim dobro, nije izgubila na težini. Nikad nisam čula za takvu bolest, kaže njena majka. Sakrila je dijagnozu od muža, zabrinuta da će je izbaciti iz kuće. Njegovo prihvatanje je došlo kao najveće olakšanje. Dovozio bih je samu u Delhi svake nedelje dve godine u autobusu. Jednog dana, moj muž nas je pratio. Bio sam zabrinut da će reći da je nakaza i zamoliti me da je izbacim. Ali pogledaj ga sad, kaže ona brišući suzu. Njen muž, farmer mleka, učio je da čita od svoje ćerke, kaže ona. Ali nije mu oprostila što ju je ošamario. Valjda hoće jednog dana, kaže ona.

Odevena u zeleni salvar kamiz, tinejdžerka sleže ramenima kada je upitana da li se oseća bolje nakon tretmana. Sada ponovo mogu da čitam. Pa pretpostavljam da sam bolji. Samo sam bio ljut i moj um je bio začepljen ranije. Svi su mislili da je reč o dečaku, a moj otac je stalno pitao da li je to dečak iz visoke kaste... Roditelji me ne razumeju, kaže ona, kada ih doktor pozove na razgovor.

Počela je da piše da bi razjasnila svoje misli - ideju koju je predložio psiholog tokom sesije bihejvioralne terapije. Svake večeri, ona napiše jednu stranicu i pokaže lekaru svoju nedeljnu kolekciju. Teme se kreću od šporeta, para farmerki njenog brata koje je morala da opere i njene majke.

паукове гриње спреј са рецептом за зору

Pa zašto još nije oprostila ocu? Zato što znam da me dovodi u Delhi samo zato što želi da budem „spreman“ za brak. Ne zna da ću se sledeće godine ponovo upisati u školu. Došlo je do jaza, ali moj doktor mi je rekao da kada ozdravim to neće biti problem, kaže ona. U većini slučajeva, dr Srivastav kaže da devojčice dovode njihove majke. Očevi su obično samohrani hranitelji i ne mogu sebi priuštiti da protrate radni dan. U mnogim slučajevima majke se plaše da kažu svojim muževima da li su devojčice na psihijatrijskim lekovima, kaže on.

Kako god da jesu, ponekad se tinejdžerima može verovati da će učiniti pravu stvar za sebe. U decembru 2015. 17-godišnjak je sedeo u Marine Drive-u, kada je ta misao iznenada došla. Došlo mi je da skočim u okean, rekao je kasnije svom terapeutu.

Nije bilo prvi put. Ipak, nešto ga je moralo uplašiti, ili gomila koja šeta šetalištem, ili misli na njegovu porodicu koja čeka u njegovoj kući u sirotinjskoj četvrti Geeta Nagar, udaljenoj 20 minuta hoda. Tog dana nije pokušao samoubistvo. Umesto toga, do kraja decembra, skupio je hrabrost da poseti bolnicu Gokuldas Tejpal radi savetovanja.

Njegova anksioznost ga je obuzela tokom srednjeg ispita za klasu X kada je njegov otac, alkoholičar, izgubio posao privatnog obezbeđenja. Prihod od 15.000 Rs mesečno je nestao, ostavljajući za sobom majku, mlađu sestru i oca bez posla. Dečaci drugačije od devojčica reaguju na ekonomsku stabilnost porodice, kaže psihijatar Mundada, koji je savetovao učenika državne škole u Kolabi.

Njegova nemogućnost da izdržava porodicu dovela je do ogromne frustracije. Povukao se od roditelja, počeo je manje da jede i dok je ranije mogao da pročita 10 stranica za sat vremena, sada mu je trebalo sat vremena da pročita stranicu. Dok je pao u depresiju, slučajno je naišao na članak o depresiji u novinama. Bez da je rekao roditeljima, posetio je bolnicu Gokuldas i izlio svoje srce dežurnom psihijatru. Био сам изненађен. Mnogi ljudi u depresiji ne razumeju ili ne priznaju da su depresivni, kaže Mundada.

Lekari kažu da se njegovo stanje poboljšalo. Savetovali smo ga da ne preuzima odgovornost porodice na sebe, kaže Mundada. On je na šestomesečnoj terapiji antidepresivima - pilule su tajna, skrivena van domašaja njegovih roditelja.

(Uz doprinose Garime Mišre i Sunande Mehte)

Gornji članak je samo u informativne svrhe i nije zamena za profesionalni medicinski savet. Uvek tražite savet svog lekara ili drugog kvalifikovanog zdravstvenog radnika za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili zdravstvenim stanjem.